Bijenale šesti, en général

-

Mjesec i pol dana trajao je šesti slikarski desant na zagrebačke institucije, privatne galerije i atelijere umjetnika koji se isključivo oslanjaju na tradicionalni medij, po nekima medij kojem je istekao rok trajanja. Jedan od sudionika (Stjepan Šandrk) poziva se na sarkastičnu primjedbu svoga profesora (Igor  Rončević) koji kaže „ako slikarstvo jest mrtvo, ne znači da ne možemo prevrtati tu lešinu“. Opaska, tipična za profesora na zagrebačkoj Likovnoj akademiji koji je odgojio brojne generacije slikara, može poslužiti kao polazište za analizu desetogodišnjega društvenog okvira slikarske revije. Ona je proizvod profesora likovnog fakulteta u Zagrebu, njezin dugogodišnji šef i kontrolor je i dekan istog fakulteta i predsjednik HDLU-a (Tomislav Buntak) zbog čega je uvriježena praksa da se njegovi suradnici, ujedno i profesori na ALU, pozivaju na izlaganje mimo žiriranja te su često i dobitnici glavnih nagrada. (Dobar primjer je Zoltan Novak, laureat prošloga bijenala, ove godine među nekolicinom odabranih. Za novu je prigodu konceptualizirao svoj zaštitni znak – hodača ili stiliziranu figuru s gradskih semafora. Neovisno o razlozima za cjeloživotno raubanje figure bez okusa i mirisa, recentno umnožavanje „semafor-lika“ u gornjem prstenu Meštrovićeva paviljona naivni je pokušaj njegove konceptualizacije.

IZ POSTAVA IZLOŽBE

U tom postupku sve miriše na agitaciju bez pokrića. Vlado Martek rasni je primjer za uporabu agitacijskog obrasca s pokrićem. Bio je jedan od pozvanih na treću reviju 2015. godine. Doduše, tom se prigodom nije predstavio svojstvenim agitacijama na račun Maljeviča, Majakovskog, Kamova i sl. Njegovi su slikarski modeli bili poželjniji negoli letak na kojem piše „Čitajte Maljeviča“, što u širem smislu zadire u područje slikarstva.)

Grgur Akrap, Lažni prorok, 2021. / Snimio JURAJ VUGLAČ

Priredba ograničenog dometa

Razumljivo je da su profesori fokusirani na medij slike pokrenuli bijenale u nepovoljnim vremenima za slikarstvo. S jedne strane, kako bi opravdali svoj fokus, s druge pak kako bi mlađim generacijama omogućili „gažu“ u gradskim institucijama i galerijama koje sve manje mare za „prevrtanje lešine“ po Rončeviću. Priredbi ograničenoga dometa ništa nije stajalo na putu širenja slikarskih resursa (poput Martekovih agitacija), no to se nije dogodilo. Uz nekoliko sporadičnih primjera (na drugom bijenalu nekoliko pojedinaca među bečkim gostima) ništa se bitno nije mijenjalo. Pozivani su profesori pokazivali izraubane modele slika (Zlatko Keser, Zlatan Vrkljan itd.), dok su mlađe generacije ponavljale fokuse svojih profesora. Prikladan primjer su generacije koje je odgajao Rončević, prvo na tragu slikarskih intervencija Gerharda Richtera, a potom i Belgijanca Luca Tuymansa, koji je 2015. samostalno izlagao u Meštrovićevu paviljonu (Galerija PM). S vremenom su „tojmansovce“ odmijenili „aktivisti hiperrealizma“, a šesta revija daje naslutiti kako je i njihovo vrijeme na izmaku. Razlog leži u pretjeranoj vještini ili „hiperkošuljama“ mršave idejne pozadine (Stjepan Šandrk, Martina Grlić, Pavle Pavlović). S druge strane, teško je shvatiti forsiranje neopartizanštine u mladog slikara (Jurica Pušenjak) koji je rođen šest godina nakon što je kolabirao jugototalitarizam u kojem se „glava gubila u manje od 33 sekunde“. Kada je već posegnuo za rigidnom prošlošću, nije učinio presudni strateški korak kojim bi preusmjerio „partizanski“ obrazac spomenika NOB-u. Istih poteškoća imaju i njegovi kolege koji se pozivaju na francuske 2D-intelektualce (Duchamp, Debord). Slikovit primjer šupljeg ready-made aktivizma prikazi su napuhanog Trumpa i ušminkani restlovi nekad popularne TV-serije za djecu (Teletubbies) u Galeriji Forum (Stjepan Šandrk).

Ljudska leđa
kao slikarska podloga

Dok zagrebačke institucije podupiru slikarski desant s pretjeranim brojem sudionika, u londonskoj Galeriji Hayward traje izložba Mixing It Up: Painting Today (Dobro promiješaj: slikarstvo danas) s upola manje izlagača, prema koncepciji Ralpha Rugoffa, povjerenika Venecijanskog bijenala prije dvije godine. Na njoj je predstavljeno platno Lubaine Himid The Captain and The Mate (Kapetan i partnerica) na kojem je slikarica, ujedno profesorica i aktivistica za crnačka prava, parafrazirala istoimeno platno Jamesa Tissota s kraja 19. stoljeća. Njezino je (platno) manje atraktivno od predloška mondenog slikara koji je zamijenio parišku komunu za London te je pritom anglikanizirao ime (Jacques Joseph). Ona je dva rodno heterogena bijela para na brodu zamijenila istorodnim parovima crne boje kože, referirajući se na francuski brod zlokobnoga robovskog pedigrea (Le Rȏdeur). Dobitnica visokih odličja Britanskog Imperija i Turnerove nagrade za 2017. promijenila je socijalnu frekvenciju predloška – od bjelačke raspojasanosti prema opskurnoj priči o 39 afričkih robova koji su zbog defekta – tajanstvene očne bolesti – pobacani u more. Platno je zbog konteksta proširilo formalni ili tradicionalni okvir medija. Na tom tragu aktualniji je primjer tuniskog filma u konkurenciji ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala Čovjek koji je prodao svoju kožu redateljice Kaouther Ben Hania. U njemu je libanonski umjetnik na kožu sirijskog izbjeglice preslikao vizu za ulaz u šengensku zonu. Oslikanim leđima Sam Ali šeće belgijskim galerijama dok sirijska zajednica burno prosvjeduje zbog robovskog statusa njezina pripadnika. Na odjavnoj špici redateljica navodi kako je projekt belgijskog umjetnika Wima Delvoya korišten kao platforma za filmsku priču. Njegovo platno zove se Tim, dolazi iz Züricha, tetovaža na njegovim leđima dovršena je 2008. i prodana stanovitom njemačkom kustosu i kolekcionaru – u slučaju Timove smrti bit će skinuta i pretvorena u muzejski eksponat.

Sličnih slučajeva eksploatiranja bliže i dalje umjetničke prošlosti nema na zagrebačkoj izložbi. Uostalom, ona je zamišljena po revijalnom obrascu bivšega režima, poput Zagrebačkog salona ili Salona mladih. Zamišljena je kao samodostatna priredba na kojoj je svake godine sve više sudionika „a sve manje provokativnih košulja“ na račun medija i njegova društvena okruženja.

Lubaine Himid The Captain and The Mate (Kapetan i partnerica)

Društvena dekoracija

I dok Zagrebački (likovni) salon svake treće godine nastoji promijeniti naslijeđenu galerijsku formu, bijenale je, očito, premlada manifestacija za sličan proboj ustajale „kože“. Činjenica je kako dobar dio sudionika dijeli učionice na zagrebačkoj Likovnoj akademiji te su istodobno članovi upravnih tijela i raznih vijeća u HDLU-u, pa je iluzorno očekivati bilo kakvu promjenu koncepcije osim već navedena umnožavanja sudionika. Na aktualnoj fokus se rastegnuo na autore zidnih grafita u Zagrebu, Zadru, Sisku …, njihovi scenariji ne odskaču od galerijskih mustra, a sve zajedno ulazi u režim društvene dekoracije. „Prevrtanje lešine“ (po Rončeviću) itekako je zahtjevan posao. O njemu svjedoče brojni, i danas provokativni primjeri slikarskih obrazaca iz vremena Duchampa i Deborda, kao i nekoliko recentnijih na londonskoj izložbi ili u festivalskom naslovu tuniske redateljice. S hrvatske strane, prevrtanje leševa NOB-a ili engleske dječje TV-serije puke su konfekcije. Irski pak gosti samo potvrđuju slabo primjetnu frekvenciju slikarskoga posla u transmedijsko doba. Po amaterskom postavu i karikaturalnim prikazima urbanih sadržaja „Dablinci“ su, nedvojbeno, manje vješti i manje konfekcijski slikari od zagrebačkih kolega.

Ipak, među domaćim primjerima – općenito dosadnim i predvidljivim – jedan iz mlađe generacije izlagača izdvaja se istraživačkim potencijalom. Njegov se (Grgur Akrap) obrazac nalazi na aktualnom plakatu i premda je i na novim platnima vidljiv utjecaj škotskog doajena slikarstva (Peter Doig) to mu ne umanjuje obećavajuću perspektivu. Već je prije mlađi slikar pokazao idejnu vještinu kada je u MSU-u, natječući se za T-HT-nagradu 2015, gotovo amaterski prikaz konja začinio lažnom pričom o romskom vjenčanom daru i propaloj narudžbi. Na koncu svake priredbe predstavljaju se laureati. Slavodobitnici šestoga slikarskog desanta potvrđuju priču o obiteljskoj sagi koja niti želi niti može izaći iz ALU-papuča. Čudi li možda podatak da je dobitnik glavne nagrade profesor tog fakulteta (Matko Vekić)? Čudi li možda to što su njegova platna postavljena na isto mjesto gdje su se nalazile slike prošlogodišnjega dobitnika velike nagrade? Teško je zatomiti dojam kako je sve isplanirano i prije nego je zagrebački desant počeo. Hvalospjev žirija na račun „izložbene aktivnosti“ nagrađenoga slikara ne može otkloniti njegovu medijsku učahurenost, svojstvenu većini laureatovih kolega profesora. Među nagrađenima je i bivši profesor na ALU, danas akademik, a početkom šezdesetih uzdanik Gorgone (Đuro Seder). Posve je deplasirano da ona (nagrada) uključuje izložbu u Galeriji Karas, koja bi trebala pokrivati djelatnosti znatno mlađega kadra.